Što je to divljina?
Što je to divljina? Što sam stariji i što više spoznajem prirodu to mi je teže sam sebi dati odgovor na ovo pitanje. Da li je divljina zaista mjesto netaknute prirode u koju čovjek nije kročio. U ovo vrijeme kada smo mi ljudi došli i u najzabačenije kutke svijeta, mislim da je vrlo malo takvih mjesta na svijetu. Ako ih više uopće i ima. Zbog toga sam izraz divljina često ispada relativan, jer on znači upravo to da je priroda netaknuta od strane modernog čovjeka. Svatko od nas ima neku svoju viziju divljine. Osobno smatram dovoljnim da je utjecaj modernog čovjeka na prirodu minimaliziran koliko god je to moguće. Dovoljno je da se divlje životinje ponašaju po pravilima prirode, a ne našim, te da nema velikog čovjekovog utjecaja na stanište. To je ono što mene zadovoljava i što mi je dovoljno da bih osjetio pravi užitak boravka u prirodi i usudio se izreći tu famoznu riječ "divljina". Došao sam na sjeverni Velebit i našao prekrasnu prirodu u kojoj još uvijek žive i ris i vuk i smeđi medvjed, sve tri velike europske zvijeri. Nebom nad planinom krstari suri orao, jedan od najmoćnijih predstavnika ptičjeg svijeta na planetu Zemlji. No, našao sam i planinu u kojoj je mnoštvo cesta koje svjedoče o velikom čovjekovom pečatu koji ostavlja. Mnoštvo je i hranilišta za divlje životinje koje hranu učestalo dobivaju od čovjeka umjesto da ju traže u prirodi. Ovoga sam na pravi način postao svjestan tek kad sam se vratio iz posjeta nepreglednoj divljini Aljaske. Tamo sam doživio ogroman prostor apsolutne prirode u kojoj čovjek, naizgled, zaista nema utjecaja. Aljaški smeđi medvjedi čovjeka uopće ne doživljavaju, dok velebitski panično bježe pred nama. Bio sam i ispred ledenjaka u, od strane čovjeka, netaknutoj prirodi. No, i ta priroda, naizgled netaknuta uvelike je narušena čovjekovim djelovanjem. Ledenjak se zbog globalnog zagrijavanja atmosfere naočigled topi. Čovjek nije morao doći na njega i uništiti prirodu cestama, zgradama i ostalim tekovinama moderne civilizacije. Prirodu uništavamo i na ovakav način. Neizravno i podmuklo.
Ima li uopće smisla uspoređivati Velebit i Aljasku koja je više od šesnaest puta veća od Hrvatske? Naravno da nema. U svjetskim razmjerima mali, a u hrvatskim veliki, Velebit je naša sveta planina i daleko najveće zaštićeno područje u Hrvatskoj. Na dva milijuna hektara, koliko je velik park prirode, nalaze se i dva nacionalna parka, Paklenica i Sjeverni Velebit. Ima li na Velebitu divljine? Usprkos brojnim čovjekovim utjecajima, ipak sam je na sjevernom Velebitu našao. Našao sam svijet u kojemu neke životinje ne mare za mene i mjesta gdje čovjek gotovo nikada ne dolazi. U globalnim mjerilima to su mala i izolirana mjesta koja potvrđuju pravilo. No, ja sam zbog toga sretan, jer znam da je još uvijek u Hrvatskoj ima. U isto vrijeme ta spoznaja me čini i tužnim zbog toga što je nema više, no mala zemlja poput Hrvatske se još uvijek može ponositi svojim prirodnim bogatstvima, a Velebit je jedno od najvećih. Na njemu još uvijek svatko može naći kutak za sebe. Nestati nakratko pod gustim krošnjama od stresnog i užurbanog modernog života, a ako će imati sreće i sresti se oči u oči s jednom od ovdašnjih zvijeri. Ako ga zvijeri plaše može uživati u prekrasnom pjevu ptica i zvuku vjetra koji šiba velebitske vrhove.
