Na Velebitu su oduvijek živjeli ljudi.
Velebitska priroda usko je povezana sa čovjekom. On je još davno iskrčio dijelove šume kako bi stvorio pašnjake za blago, te je sve donedavno živio od planine. Tada je čovjek još uvijek živio u skladu s prirodom. Istina, izmijenio ju je za sebe. No, stvorio je nova staništa s velikom bioraznolikošću. Jedan čovjek je u sjeverni Velebit uklesao i prekrasnu stazu koja nježno poput plahog poskoka vijuga 56 km kroz Velebit. Premužićeva staza ponosno nosi prezime svog graditelja Ante. Većina će se složiti da je najljepša u području Rožanskih kukova. Upravo ovdje, unutar strogog rezervata prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, ona dočarava kako je tridesetih godina prošlog stoljeća bilo Podgorcima, stanovnicima velebitskog primorja, graditi ovakvo nikad proglašeno remek djelo građevinarstva. Ulazeći u kukove ona otvara vrata kamenog amfiteatra prepunog spilja i jama od kojih neke imaju svjetski značaj.
Od mnoštva ljudi koji su nekada hodali putovima i stazama vršnog dijela sjevernog Velebita danas je ostao samo jedan. On je Ante Vukušić, dobri duh ove planine koji od 1973. godine živi i radi u planinarskom domu i meteorološkoj postaji Zavižan. "Na Velebitu su oduvijek živjeli ljudi." priča Ante dobroćudnim tonom i nastavlja: "Bez njih ova planina ne bi bila ovo što je danas. Oni su živjeli od nje, ali su je i očuvali ovakvom."
U njegovim mračnim gudurama i klancima se još uvijek možda kriju velebitske vile ili skriveno blago hajdučko. Ovdje priroda može biti relativno zadovoljna ljudskim ponašanjem prema njoj. Nismo joj još uzeli niti vuka, niti medvjeda. Nismo joj ubrali niti hrvatsku sibireju, relikt ledenog doba. Nismo smanjili ni raznovrsnost fantastične velebitske šume. Endemska pijavica iz Lukine jame, devete po dubini u svijetu, još uvijek je tu. Tu je da ostane. Na sjevernom Velebitu, dijelu planine koja po mnogočemu još uvijek živi po zakonima prirode.
